Ako te zagrlim ne boj se
“Ako te zagrlim ne boj se” naslov je predivnog istinitog romana Fulvia Ervasa, oca autističnog dječaka koji je odrastajući grlio redom bez razlike, poznate i potpune strance, da bi izrazio svoje emocije; simpatije, poštovanja, divljenja, sve ono što sputan autizmom nije uspijevao izraziti riječima. Roditelji su dali štampati natpis „Ako te zagrlim ne boj se” na njegove majice, kako bi svih obavijestili da se ne prepadnu iznenadnog zagrljaja, da ih njihov sin ne želi povrijedit i da su neočekivani zagrljaji njegov način komuniciranja.
Verbalno komuniciranje, iako najrasprostranjenije, zasigurno nije jedini način komunikacije. Neverbalna komunikacija, pod koju spadaju gestikuliranje, ponašanje, izraz lica, ton glasa, način odjevanja i mnogi drugi, ponekad je čak učinkovitija nego verbalna komunikacija.
Ako zagrlim nekoga kad plače, pružam mu utjehu. Ako pogladim psa, izražavam mu moju simpatiju. Ako zalijem biljku, odražavam brigu o njoj. I u tome se svi slažemo. Pred nas se sada postavlja pitanje: hoće li našu neverbalnu komunikaciju druga strana uvijek pravilno razumijeti? Da li smo sigurni da osoba koja plače neće pogrešno razumjeti naš zagrljaj? Jesmo li sigurni da nas pas neće ugristi? A pogotovo, možemo li računati da biljka osjeća da se o njoj brinemo?
Mnogobrojna znanstvena istraživanja potvrđuju da biljke osjećaju okolinu u kojoj se nalaze. Biljke, iako nemaju oči, vide iz kojeg smjera dolazi svjetlo i u tom se mjeru razvijaju. Ne koriste visak, ali njihovo korijenje bez greške raste prema zalihama vode. Zadivljujući je primjer kapar, čije tanke žile probijaju zidove i rastući prema vlažnoj zemlji formiraju korijenje dugo čak 8 metara. (Izvor knjiga Kapar, autora Ratka Kovačevića)
Biolog Goeorge David Haskell u svojoj knjizi Pjesme Stabala (The Songs of Trees) vidi stabla kao velike povezivače u prirodi gdje su sva živa bića i ambienti isprepleteni i međusobno povezani. Ta umreženost pruža nama ljudima mogućnost da u toj korelaciji razvijemo mrežu života još inteligentiju, produktivniju, rezilijentniju i kreativniju.
Znači li to da se sada trebamo zabriniti? Ako obrežem stablo masline, hoće li je boljeti? Ako pojedem maslinu, hoće li ona plakati? Naravno da ne!
Umjesto toga, svjesnost da su stabla živa bića pomaže nam tretirati ih sa odgovarajućom pažnjom i poštovanjem koje zaslužuju. Maslina pogotovo. Po Sofoklu, „stablo koje hrani djecu”, od pamtivjeka nas je ne samo hranila, nego i liječila i davala nam svjetlo. Brinuti o njoj je kao brinuti o majci, tihoj koja ne zove i ne traži ništa, a daje sve što ima. I zato, maslino moja, ako te zagrlim ne boj se.
Da, želim primati e-poštu od Rodne Maslinade
Slat ćemo vam obavijesti o našim ponudama i najnovije članke direktno na vašu email adresu.
HR 
IT